Napoletana ili Romana, pitanje je sad?

Otvorenjem nove pizzerije u Zagrebu, L’Oro di Napoli, javljaju se pizzoznalci i pizzoljupci  s različitim komentarima oko izgleda pizze,  (iako možda nisu još ni kušali),  kao i uvijek, kada se u našemu gradu nešto novo otvori. Neki od nas, koji smo prije 20 i više godina, kao studenti hodali po Italiji, čitali Dantea i Petrarcu, učili talijanski kroz glazbu, naučili congiuntivo s Erosom (Se bastasse una canzone ...) – i jeli pizze uz talijanska jako dobra vina da tavola,  kad ih u Zagrebu nije baš bilo, možda se ne sjećamo svih okusa pizze, ali se sjećamo te Italije, atmosfere, osmijeha na licu pizzaiola kojima su se baš sviđale „studentesse“  („ma che belle gambe, che begli occhi, che sorriso, mammamia“).

Ta je talijanska pizza sjećanje na neko drugo vrijeme,  kada nije bilo važno je li napoletana ili  romana, nego da je ukusna i slasna, s najboljim mogućim sastojcima. Baš talijanska. Jednostavna, a bogata okusom. Jer pizza i jest vrlo jednostavno jelo. Jelo „siromašnih“, za koje treba brašno, voda, sol i kvasac.

Jelo za koje neki povjesničari kažu da potječe iz doba Etruščana,  mada prava „povijest pizze“ počinje u 17. st. –  kada nastaje od tijesta za kruh, pečenog u peći na drva, začinjena samo češnjakom, salom i krupnom soli.  Moderna pizza dolazi na stolove otkrićem rajčice, a napuljska pizza Margherita, nastaje povijesnim “vjenčanjem” s mozzarellom u pizzeriji majstora pizze Raffaelea Esposita koji ju je napravio kraljici Margheriti, ženi kralja Umberta I. Od tri pizze koje je tada pripremio, pizza u bojama talijanske zastave najviše se svidjela kraljici,  nazvana je njezinim imenom i postala slavna svuda u svijetu.

Nije više samo Italija zemlja u kojoj se može pojesti dobra pizza, dobrih pizza ima posvuda, zanat je učen i naučen, tradicija se prenosi s koljena na koljeno.

Možda i ima malih tajni koje neke napuljske obitelji i dalje čuvaju generacijama, ali prema talijanskim izvorima postoje opća (jednostavna) pravila za napoletanu. Evo ih:

  • Tijesto mora biti mekano
  • Rub joj je visok i tanak zahvaljujući zraku koji je unutra „ostao“ tijekom miješanja
  • Smjesa za tijesto ne sadrži nikakvu masnoću – sastojci su voda, brašno, kvasac i sol
  • Peče se samo u peći na drva, na visokoj temperaturi, jako kratko (50-90 sekundi) tako da tijesto ostane mekano
  • Prema „najstrožoj“ tradiciji, prava pizza Napoletana ima samo dvije inačice: pizza Marinara (rajčica, češnjak, origano, extradjevičansko maslinovo ulje) i pizza Margherita (rajčica, mozzarella stg narezana na listiće, mozzarella di bufala DOP narezana na kockice i  extradjevičansko maslinovo ulje)

U pizzeriji L’ORO DI NAPOLI naišla sam na napuljsku tradiciju. Otac i sin, simpatični, veseli, radišni došli su proširiti posao u Hrvatsku. Obećala sam drugi put donijeti svoj „vocabolario napoletano –italiano“ (Antonio Salzano, 1989.)  da ih malo slušam i pokušam „uloviti“ ( i prevesti)  dijalekt. Četiri generacije pizzaiola u obitelji  –  daju jamstvo kvalitete. Pet pizzerija imaju u Napulju i eto ih u Zagrebu. Bez prepotencije, bez namjere da drugima sole pamet, sretni i veseli, “muvaju” se po pizzeriji, međusobno komentiraju (na dijalektu) i čekaju goste. Još se nisu snašli i ima sitnica za popravit, ali ako je pizza dobra i atmosfera ugodna  – sve se može u hodu.

A pizza jest dobra. Tradicionalna lagana,  ukusna pizza,  s napuljskom glazbom u pozadini. Mala pizzeria koja stvara ugođaj Italije. I nudi puno vrsta pizza i drugih talijanskih jela – koje ćete otkriti sami, ako volite talijansku kuhinju. Jer kao i svako jelo, sviđa nam se zato što nam se sviđa  – a svako je sviđanje – subjektivno.

Ovdje ćemo ponuditi pizzeriju kroz fotografije, a vi se uputite na Kaptol 27, prethodno rezervirajte na 01 8000333, i sami zaključite kakva vam je!  Je li doista zlatna napuljska ili  (samo) jedna od mnogih ?

Više fotografija na FB Julio Frangen Foto: https://goo.gl/yRXXjk

L’Oro di Napoli: https://www.facebook.com/lorodinapoli.zagreb/

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *