ŽELJKO SUHADOLNIK, doajen vinskog novinarstva

RAZGOVOR  S VINOM o VINU –Marija Vukelić

Uvijek je nasmijan, pristupačan, voljan podijeliti svoje veliko znanje i  važne vinske informacije s drugima.  U vinskom je svijetu „oduvijek“, gotovo svakodnevno piše o vinima, o enogastro turizmu, o velikim (svjetskim) i manjim (privatnim) kušanjima, od 70ih godina prošloga stoljeća uvijek je tu, uz vinske teme.  Proputavao je mnoge vinske destinacije, upoznao velike i renomirane svjetske vinare, naše je vinare među prvima proveo po poznatim svjetskim podrumima. On je Željko Suhadolnik, „connaisseur“, po diplomi prof. francuskog i talijanskog jezika –  i vinski novinar „par excellence“.  

Otkada je vino u Vašem životu?

U mojoj se obitelji uvijek uz ručak ili večeru popila čaša vina. Mama je Dalmatinka s otoka Ugljana, od njezinih je rođaka uvijek dolazilo dobroga crnoga vina,  a tata je Istranin, tako da se u kući pilo i istarsko vino, naročito teran … Onda sam shvatio da imam previše plavu krv, a nisam imao plemenitaškog pedigrea, pa da više ne bi bila tako izrazito plava krv, morao sam malo i graševinu uključiti …  Spontano je počelo sve kod kuće,  a budući da sam se bavio novinarstvom, puno se putovalo i često sam bio u prigodi nešto probati, i jelo  i vino  – tako je moja znatiželja rasla. Tada sam pisao o turizmu i odmah se kod mene mogla uočiti ta jaka spona između eno-gastronomije i turizma, ta je tema dobila važnost.

Kada i kako se pojavila strast prema pisanju?

Studirao sam talijanski  i francuski  na Filozofskom  fakultetu u Zagrebu, u početku sam honorarno prevodio za Vjesnik – tada se osnovala Vjesnikova press agencija,  bavila  se prijevodima da osigura prijevode važnih vijesti iz svijeta. Kasnije  sam se zaposlio u reviji „Vikend“, a svi moji tekstovi bli su  vezani uz hranu, vino, turizam, hobi i rekreaciju. Preko mene su išle rubrike lov i ribolov, turizam, estrada, zabava, a kasnije je krenula rubrika o vinu.   

Kako se zvala prva rubrika o vinu?

Kada sam počeo pisati o vinu u „Vikendu“, smislio sam ime rubrike „Svijet u čaši“ …. bilo je to negdje između ’78 –’80.  Ali nisam ni tada želio samo napisati da je da smo pili to i to vino iz tog kraja, nego sam se brzo povezao s ljudima s Agronomskog fakulteta, sa Zavoda za vinogradarstvo i vinarstvo i od njih učio.  Bili su tada ondje profesorica Premužić,  Nikola Mirošević, Gerhard Schubert; kao mlađi naraštaji Ivana Alpeza,  Edi Maletić, Zdenko Ivanković, Bernard Kozina –  u druženju s njima pokušao sam što više naučiti, odgovoriti na pitanja o kvaliteti vina, oni su bili ljudi duboko „iz struke“, znali su nam ukazati i pokazati kvalitetu vina.  Vježba sa stručnjacima i  mogućnost kušanja jako puno znači u svijetu vina: znali su me često pozvati na degustacije koje su onda oni komentirali, a ja sam slušao i imao o čemu razmišljati i učiti.  Imao sam prilike kroz Vikend i kroz teme o turizmu, pogotovo u ono vrijeme, posjetiti razne  vinarije. Tada su relevantne bile velike vinarije, mali vinari su postojali na razini domaće kapljice, ali se vidjelo da su neki, koji su bili pedantni, imali jako dobra vina, poslije se opravdano ustalila i ona uzrečica „Domaće je domaće“. Ti domaći (ambiciozniji) su postajali sve popularniji kod publike jer velike vinarije su išle na velike količine, bila su to sve korektna vina,  bez greške, ali osim nekih iznimaka, ne toliko dobra da bi se današnjim jezikom reklo da su bila „super, wow“.  Tada ni država nije lijepo „gledala“ privatne vinare,  sve je trebalo biti društveno, pokušali su sve grožđe/vino kanalizirati kroz PZ (poljoprivredne zadruge). Puno je privatnika tada imalo svoje vinograde, a država, umjesto da im omogući zakonski da sami rade vino, sugerirala je da se proda grožđe u zadruge.  Tek kasnije se dopustilo onima koji su imali 10ha i više svojeg vinograda, da sami flaširaju vino. Među prvima u Hrvatskoj tada je bio Enjingi,  koji je krenuo sa svojim buteljama, a kasnije se „obruč“   olabavio i na kraju su i drugi sve više puštali vlastite butelje i etikete na tržište. Enjingi je baš bio prvi, baš je „zapeo“ za to, bio je pun volje, trudio se jako. Za njim su se istaknuli Tomac na Plešivici, Plenković na Hvaru, Zdjelarević. I Velimir Korak je najprije radio kao enolog u PZ Plešivici prije nego je krenuo privatnim vodama, prošlo je vremena dok mu se dogodio „klik“. Na početku je radio vina na istom kolosijeku kao u  zadruzi, a onda je on krenuo prema kvaliteti, da izvuče maksmimum osebujnosti. Isto je bilo s  Krauthakerom. Završio je u studij u Mariboru, podrijetlom iz Međimurja  (Prekope), otvorilo se radno mjesto enologa u Kutjevu (u doba  Turkovića) i onda se on tamo zaposlio, oženio i ostao … Radio je kao glavni enolog Kutjeva dd do početka devedesetih, onda je počeo raditi svoja  vina, isprva kod Enjingija dok nije sam napravio podrum, i dobro znamo gdje je sad J

Kada su se dogodili prvi susreti s  inozemnim vinskim svijetom ?

Shvatio sam rano da je nužno povremeno izaći iz vlastitog dvorišta i da treba gledati što se radi vani,  valja nekako doći do top vina izvana – jer uči se od najboljih. Imao sam prilike putovati još kao student, tijekom ljetnih praznika bio sam   dva i pol mjeseca u Francuskoj, u Alzasu, radio sam u hotelu u kuhinji, a imao sam sreću jer je chef kuhinje često organizirao posjete vinskim podrumima.  Bilo je to fantastično učenje, jer nismo išli bilo kome – samo dobrim vinarijama. Bio je to prvi susret s rizlinzima, gewürtztraminerima, silvanerima, sivom pinotom …  Kasnije su se zaredali i vinski sajmovi, prvi takav u  našem okruženju – međunarodni sajam VINO u Ljubljani, gdje je osim vina iz regije i susjedstva bilo i npr. čileanskih vina. Na talijanskom sajmu Vinitaly bio sam bio puno puta i puno vina probao, upoznao se s nizom velikana ne samo talijanske nego i svjetske vinske scene, spomenuo bih markiza Piera Antinorija, enologa Giaccoma Tacchisa, pa  Angela Gaju…  Na tim sajmovima nisam samo podmetao čašu da kušam, nego mi je bilo važno razgovarati s gazdom ili s enologom o vinu.  Tijekom jednog posjeta Toscani, ostavio sam „trag“  u Konzorciju za vino Brunello di Montalcino, što je „urodilo“ pozivom da 18 godina zaredom dođem na manifestaciju Anteprime di Toscana na kojoj su se svake veljače prezentirala vina Brunello, Vino Nobile iz Montepulciana, Chianti Classico i Chianti, Vernaccia iz San Gimignana.  

Prvo veliko vino bilo je  – crveno vino?

Budući da sam često bio na manifestaciji Anteprime di Toscana imao sam prilike doći u dodir s uistinu velikim vinima, a prvo veliko vino koje sam kušao sigurno je Brunello di Montalcino vinarije Biondi Santi, onda su tu i Brunelli podruma Ciacci Piccolomini d’Aragona, pa brunelli Salicutti, Il Poggione, Siro Pacenti,  potom Chianti Classico biodinamički ustrojenog podruma Azienda Agricola Fontodi … Na prvom mjestu pri srcu mi uvijek ostaje Toscana. A poslije sam krenuo u Pijemont, isto na Anteprima kušanja Barolo, Barbaresco, Barbere,  tu su me oduševili Baroli veterana Bartola Mascarellija, Roberta Voerzija, pa Paola Scavina, Elija Grassa, Angela Gaje, Marziana Abbone, Bruna Giacose, Einaudija, barbaresco Angelo Rocca i Bruno Rocca, Cascina Luisin…

Zašto su važna ocjenjivanja  vina?

Ocjenjivao sam na sajmu Vinitaly, na Concours Modial de Bruxelles, Mundus Vini, Emozioni dal Mondo: Merlot e Cabernet insieme u Bergamu, pa na sajmu  Vino Ljubljana, na Vinu Slovenije na sajmu u Gornjoj Radgoni, na CMB Chile, Vinagori u Slovačkoj… To su važna svjetska ocjenjivanja, detaljno pripremljena, ozbiljna. Na ocjenjivanja organizatori zovu enologe, sommeliere, istaknutije vinske trgovce i vinske novinare. Vinski novinari su važni čimbenici na njima, da prenesu vijest o ocjenjivanju, novinari se puno kreću posvuda i puno znaju o raznim vinima.  Vinarima bi trebalo biti važno slati vina na ocjenjivanja i  –  vidjeti gdje se njihova vina nalaze u međunarodnoj konkurenciji.

Vinska literatura, časopisi i novinari-uzori koji „formiraju“ vinske novinare bili su?

Časopisi Wine Spectator, Decanter, Wine Enthousiast, Meininger Wine & Business international bili su i sada su važni vinski časopisi, dostupni na našem tržištu.  I danas čitamo njihove tekstove online.  Volio sam čitati neke autore/novinare kao npr. Jancis Robinson koju sam i upoznao na jednoj degustaciji barbera u Pijemontu, Engleza Stephena Brooka, Francuza Michela Bettanea, Nijemca Jensa Priewea, Talijana Andreu Gabriellija… Mogu se pohvaliti da sam i sâm jedno vrijeme bio suradnik upravo revije Wine & Business International iz Neustadta an der Weinstrasse u njemačkom Palatinatu te talijanskog časopisa Corriere vinicolo iz Milana.

Kad se piše o vinu, što je bitno ?

Kad pišem o vinu, ne želim imati „činovnički“ pristup,  pokušavam biti drukčiji i zanimljiviji. Često nađem neki trag u događanju koji iskoristim kao (intrigantan) naslov. Prenosim ono što se doista događa, pokušam doći do nekih zanimljivijih fotografija, situacija. Želim da tekst ima ozbiljnost, ali i edukativnu notu. Moj je moto uvijek bio (ono čime se naša zemlja hvali, a malo na tome radi) „Poljoprivreda, eno-gastronomija, hedonizam, turizam“  – pokušavam spojiti te segmente i gledam kako i koliko se  oni u Hrvatskoj mogu iskoristiti te dati dobar finalni rezultat u valorizaciji nekog područja ili cijele zemlje. 

Kolika je važnost specijaliziranog časopisa o vinu na hrvatskoj sceni?

Specijalizirani časopisi vezani uz enogastronomiju vrlo su važni za prikladno širenje vinske kulture i općenito kulture jela i pila na nekom prostoru. Mnoge novine,  radio i tv-emisije danas enogastronomiji pristupaju kao nečemu što je (samo) u tom trenutku zanimljivo,  često su prilozi i senzacionalistički. Nerijetko se u takvim prilozima tema obradjuje dosta površno, dok se u prilozima specijalizirnaih časopisa ipak očekuje drukčiji pristup: uz točnu informaciju i aktualnost, iznimno je korisna edukativna nota. Tim se principima vodio časopis Svijet u čaši, izlazio je punih 26 godina i pokušao biti informativan, zanimljiv i – edukativan za širu vinsku publiku …

Vinske manifestacije, vinski marketing, apelacije?

Puno je sajmova i manifestacija,  a ipak, čini mi se, da se još (uvijek) u nas ne radi kvalitetno na promociji i marketingu. Meni je, npr. misterij da Plešivica s izvrsnim vinima, na pol sata vožnje autom od Zagreba i Karlovca, a i u blizini slovenske granice –   nije pravi  turistički BOOM!  Vinske ceste nužno je urediti, vinari ili njihovi zaposlenici trebaju biti kod kuće u vrijeme kad im mogu doći gosti (trebaju imati radno vrijeme vinarija za gosta).  I ono što je najvažnije, ponavljam to godinama – to su apelacije! To je mnogo više od Zaštićene oznake podrijetla- ZOI.   Sad je kod nas sve postalo ZOI, što ima i nema smisla. Kakve veze sa ZOI ima jedan syrah na Plešivici ili syrah u Slavoniji. Nikakve! Ali može biti i drukčije: na raspolaganju je zaštićena oznaka zemljopisnog podrijetla, kad imaš apelaciju, onda se zna što je što. Zna se da se unutar određene apelacije ističe jedno, dva ili tri vina, koja su „trademark“ toga područja. Sve ostalo se može proizvoditi, ali pod drugom oznakom. Npr. Dingač! Što je to? To jest plavac mali, ili možda nije 100 posto plavac mali? U Toscani se zna točno što je Chianti, a što je Chianti Classico. Zna se što je Brunello di Montalcino, što je Vino Nobile, kod Brunella i Vina nobile u sortnom smislu to je sangiovese, kod Chiantija i Chianti classica sangiovese je daleko dominantan, ali je dopušteni mali dodatak drugih lokalnih crnih sorata canaiolo, colorino… te jako mali postotak tamo udomaćenih merlota odnosno cabernet sauvignona. Kod Dingača – mi ne znamo je li 100% plavac mali, mora li uopće biti 100% plavac mali, može li biti 10%  neke lokalne sorte (npr- drnekuše, što se nekad koristilo da plavcu da malo živosti)? Treba postojati pravilnik o sorti, o poziciji vinograda, mora se znati način proizvodnje, način dozrijevanja – smije li biti samo u inoxu i mora li obavezno u drvo, koliko vremena dozrijevanja i koji je prvi mogući rok da izađe na tržište. Što uopće znači pojam Bregovita Hrvatska? Tri regije imaju geografski pojam u sebi i to je važno: Istra i Hrvatsko primorje, Slavonija i Podunavlja i  Dalmacija. Predlagao sam da se umjesto Bregovite Hrvatske stavi nešto kao Bregoviti sjevero-zapad, da ga definiraš i zemljopisno, da ljudi znaju kamo idu da bi uživali u vinu toga kraja.  

 Koji je značaj autohtonih (i udomaćenih) sorti Hrvatske ?

O graševini treba možda više dublje razmišljati, a ne misliti samo da bude mlado pitko vino. Jug ima puno autohtonih sorti, npr. grk u Lumbardi koji je skoro endemsko područje. Autohtone sorte su bogatstvo, treba ih njegovati. Stranci žele kušati nova vina, a mi trebamo gurati svoje, ono što imamo. Svoje potencijale trebamo iskoristiti koliko god je moguće, a ne strane (sorte).  Po meni su top hrvatske sorte – za svjetski marketing: malvazija istarska, plavac mali, pošip, grk, teran, refošk, babić… i frankovka ima veliki potencijal.

Top svjetske vinske regije?   Moje top vinske regije su:  Wachau, Kamptal (zeleni veltlinac, rajnski rizling;  Burgenland (frankovka); Toscana (Chianti Classico, Brunello);  Pijemont Langhe (Barolo, Barbaresco, barbera), u Francuskoj – Burgundija, Côtes du Rhône, Châteauneuf-du-Pape, Bordeaux, Loire – Sancerre, Pouilly; Champagne; u Španjolskoj – Rioja, Torro, Ribera del Duero; u Njemačkoj –  Pfalz, Rheingau, Baden; u Mađarskoj Villany (Tokai); u Čileu – Apalta, Argentini – Mendoza, Salta.

I za kraj Željkova poruka vinarima …  

                                                                   Vinari,  udružite se poslovno – u svojim  vinogorjima!

Razgovarala Marija Vukelić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *