Razgovor s vinom o vinu: Ivo Kozarčanin – Bakhov sin

Kada ti netko napiše u posveti svoje knjižice „Draga Marija, ovo je knjiga koja priča o tome zašto volim vino …“ , onda znaš da osoba doista voli vino – kad o njemu napiše knjigu. Njemu su vina poput ljudi: „Nekima su suha vina muška, a ona slađa ženska. Posebna…

Kada ti netko napiše u posveti svoje knjižice Draga Marija, ovo je knjiga koja priča o tome zašto volim vino …“ , onda znaš da osoba doista voli vino – kad o njemu napiše knjigu. Njemu su vina poput ljudi: „Nekima su suha vina muška, a ona slađa ženska. Posebna su kategorija ljubitelji pjenušavih vina. Njih uglavnom ne razumiju oni kojima su mirna vina draža. Boja, slatkoća, perlanje ili neperlanje najočitije su razlike među vinima, ali dijeliti ih samo prema njima pogrešno je kao i dijeliti ljude prema boji kože, frizuri, odjeći, onome što se vidi na prvi pogled.  Vina su poput ljudi, svako ima svoj karakter i prema njemu ih treba prihvaćati ili ne prihvaćati.“  – Ivine su početne riječi u knjizi „Škola vina Bakhova sina“ gdje on pokazuje svoju trajnu zaljubljenost, duboko razumijevanje, ali i veliko znanje o vinima.  Obožava vina koja ga natjeraju da šuti…

Kako bi sam sebe predstavio?  

Drage vinske sestre, poštovana vinska braćo, ja sam Bakhov sin Ivo Kozarčanin i jako volim vino. Tim se riječima obično predstavljam na počecima vinskih radionica. Zaljubljenik u vino je najprecizniji opis.

Kako je vino došlo do tebe i kako si ti „ušao“ u njega?  Je li prije bilo – vino, pa pisanje o vinu, ili obrnuto?

Prvo je bilo vino. Ma vino je bilo oduvijek. Obitelj se 1977. preselila iz Zagreba u Samobor, a sjećam se da sam Starom pomagao raditi vino u podrumu kuće u Stenjevcu. U Samoboru smo nastavili. Učili smo od prijatelja vinara Marijana Žganjera i Zvonimira Tomca, igrali se, uživali i sve sam više Starom pomagao i piti vino, a ne samo raditi ga.

Pisati sam počeo u Večernjem listu 1993., po povratku iz rata. U to vrijeme tamo baš nisu dijelili zadatke, pustili su „hijavate“, kako su zvali nove novinare, da se sami snađu. Honorar je ovisio o broju tekstova, imao sam već i dijete pa sam morao objavljivati što više. Vino mi je bilo blisko pa sam pisao i o njemu. Srećom, voljeli su ga i urednici i objavljivali moje vinske pričice. Jedan od prvih urednika bio mi je kasniji vinski učitelj, a već poprilično vremena i kolega, pa i prijatelj Vito Andrić.

Kako se zvala tvoja prva rubrika (prvi tekst) o vinu? 

Prvoga teksta se ne sjećam, no bio je to sigurno izvještajčić s nekog vinskog susreta na kojem se Viti nije dopalo, pa mu se nije dalo pisati i posao je prepustio Hijavati. Pisao sam dobre reportaže pa su mi rado davali prostora u Večernjaku, poslije i u drugim redakcijama u kojima sam radio. Prvu vinsku kolumnu dobio sam u Poslovnom dnevniku 2004. i zvala se Bakhova djeca.

 Prvo veliko vino bilo je  – koje boje ? 

Bijelo. Austrijska graševina ledene berbe. Pokojni Srećko Ljubljanović, prvi vinski novinar s ovih prostora, pozvao me 1994. godine kušanje 17 vina starih 17 godina. Bilo je „otrova“, bilo je jako dobrih vina, a ta je graševina bila fenomenalna.

Prvi susreti s inozemnim vinskim svijetom ?

Stari je puno putovao i redovito donosio talijanska, španjolska, njemačka, grčka vina. Puno ljudi nam je dolazilo u kuću i donosili su nam i strana vina. No, ona prava sam upoznao zahvaljujući Viti, Srećku i Željku Suhadolniku s kojima sam se družio od 1993. Potom i zahvaljujući Ivanu Dropuljiću, u čijem sam autu bio poprilično redovan putnik po Hrvatskoj i izvan nje. Volim sva dobra vina, jako dobra volim jače, a najdraže regije su mi one u kojima caruje rizling. Osim njih volim Šampanju, Burgundiju, sjever Španjolske, Pijemont, Alto Adige i Toskanu u Italiji, Goriška brda s obje strane slovensko-talijanske granice, Austriju sjeverno i južno od Beča, mađarski dio Baranje, Makedoniju…

 Vinski sajmovi, domaći i strani? Koji su ti najdraži?

Merano na prvome mjestu. Potom ProWein u Düsseldorfu pa lijepi mali jednodnevni sajam koji u Illmitzu u Burgenlandu organizira vinarija Kracher. Osim što su kraljevi predikatnih vina, uvoze velika svjetska imena u Austriju pa se mogu kušati i po povoljnim cijenama kupiti i vina vinarija Gaja, Charles Heidsieck, Weinbach, Dr. Loosen, Egon Müller, Georg Breuer, Niepoort, Tondonia Lopez de Heredia…   Kod nas volim Dropijev Vino.com, Laubu i WineOs.

Jesu li važna ocjenjivanja vina?

Meni su važna zato što mi daju presjek vinske scene, bilo regionalne kod nas, bilo svjetske na ocjenjivanjima u inozemstvu. U kratko vrijeme mogu kušati desetke, na višednevnim ocjenjivanjima i stotine vina, upoznati dobre vinarije i sorte koje su mi inače daleke… Ne znam koliko su važna vinarima, znam da najbolje svjetske vinarije u pravilu ne šalju vina na ocjenjivanje. Valjda se boje. Kupcima to može biti zgodan putokaz, bolje rečeno „kupokaz“.

 Često moderiraš vinske radionice, koje su ti omiljene teme?

Volim radionice. Jako me veseli kad iznenadim publiku nekim vinom, ali i usporedbom, gestom… Pokušavam na radionicama prenijeti ljubav prema vinu.  Omiljene teme su rizlinzi, jantarna vina, pjenušci, crni pinoti, graševine, plavci… Omiljena regija svakako je Plešivica. Živim u Samoboru u ulici koja vodi „prek brega“ na Plešivicu, prema vinima koja su vrh vrhova. Jako mi je drago to što se tamo svako malo pojavi neka nova obiteljska vinarija s ambicijom, ali i znanjem koje tu ambiciju prati. Strašno mi je žao što je Mladina propala. Ona je trebala biti lokomotiva superbrzog vlaka, a doživjela je sudbinu Samoborčeka koji hrđa u parku.

Kad pišeš o vinu, što ti je bitno ?

Bitno mi je da je vino seksi. Vito je odlično rekao da je Sofia Loren imala previše razmaknute oči, ogromna usta i krive noge, ali u cjelini je bila najljepša žena na svijetu. Tako je i u vinu važna cjelina. Ne zanimaju me posebno boja, miris i okus, samo njihov sklad. Obožavam vina koja me natjeraju da šutim.

Uz „standardno“ pisanje o vinu, često vina uspoređuješ s ljudima.

Ne postoji na našem planetu ništa što se može uspoređivati s ljudima – osim vina. Čaša velikog vina mora izazvati reakciju poput one Dropijeve „hvala ti Bože što sam se rodio“. Volim vina, volim i ljude.Više volim onu malo brojniju polovicu čovječanstva pa namirišem u vinu znoj razigranoga ženskog tijela, osjetim grudi, bokove, kosu, uživam u suzama koje ne teku zbog tuge, zagrizem ga poput usne…

Kome si napisao knjižicu „Škola vina Bakhova sina“? 

Napisao sam je sebi. Sabrani su u njoj neki dragi tekstovi objavljeni tko zna kad i tko zna gdje, a kad je njih trebalo povezati u cjelinu dopisao sam nove. Sad mi je to podsjetnik da ne smijem zaboraviti voljeti. Ne samo voljeti vino.

 

Bakhov sin – tko ti je nadjenuo ovaj lijepi nadimak?

S obzirom da mi se kolumna u Poslovnom dnevniku zvala Bakhova djeca, odlaskom iz te redakcije morao sam smisliti „nešto sasvim drukčije“ pa sam se prozvao Bakhovim sinom. Stari se nije ljutio.

Vinska literatura, časopisi i novinari – uzori koji su te „formirali“ kao vinskog novinara ?

Ljubljanović, Suhadolnik, Andrić učili su me ljubavi prema vinu. Volio sam čitati Parkera i „svađati“ se s njim. Vinski časopisi kod nas i u svijetu kombinacija su novinarstva i marketinga na koju se nisam navikao. Blogovi su dali mogućnost svakome da piše bez odgovornosti prema publici, temi ili samome sebi. I velika većina tu mogućnost bezobrazno koristi.

 

Kakva je današnja vinska scena Hrvatske? 

Raznovrsna, bogata, predivna… Poput Hrvatica.

Vinski marketing u svijetu i u Hrvatskoj?  

Vinima ne treba marketing. Treba vinarijama. A vinarijama najbolji marketing rade vina.

 

Koji je značaj izvornih (i udomaćenih) sorti Hrvatske ?

Tri najrasprostranjenije sorte u Hrvatskoj su izvorne. Graševina, malvazija istarska i plavac mali zauzimaju gotovo polovinu naših vinograda. To je zlato. A dragulji su sve one male sorte koje podjednako dominiraju pojedinom podregijom ili vinogorjem. Za mene su izvorne i graševina ili frankovka, a dopuštam da ih izvornima smatraju i druge države nastale na području nekadašnje monarhije. Ne trebaju lozi i vinu putovnica ni viza.

Top hrvatske vinske regije?  

Središnja bregovita Hrvatska, Slavonija i hrvatsko Podunavlje, Hrvatska Istra i Kvarner pa Dalmacija. Ako govorimo o podregijama, godinama je vodeća Plešivica i ostat će. Slijede Hrvatsko Podunavlje, Slavonija, Hrvatska Istra, Srednja i južna Dalmacija… Prema vrhu jure Zagorje – Međimurje i Moslavina, a polako u tom smjeru ide Dalmatinska zagora.

Tvoj blog – od kada traje i što ondje pišeš? 

Blog.vino.hr otvorio sam 2010. kako bih arhivirao tekstove koje sam objavljivao u različitim medijima, ne samo u Hrvatskoj. Kad mi druge obaveze dopuste, pišem ponešto i samo za blog. U posljednje vrijeme, na žalost, rijetko. Najdraže su mi kolumne „Jedi, moli, vino“ iz Expressa, reportaže te rubrika „Sorte i(li) tehnologije“. Tjeraju me da i dalje učim o vinu.

Jazz kuhinja – novi projekt ili nastavak objava nedjeljih ručkova na facebooku? 

Nije nastavak, nego nova priča proizašla iz velike i lijepe promjene u privatnom životu. Nedjeljni ručkovi koje sam objavljivao na Facebooku bili su moja igra za drage ljude, a Jazz kuhinja je zajednički projekt s nekim tko mi je jako drag. Ana Rogač voli se igrati u kuhinji kao i ja, a o kuhanju puno više zna. Zahvaljujući njoj mogu se posvetiti intelektualnom dijelu posla poput rezanja luka, nabacivanju ideja za koje me brzo uvjeri da su promašene, učenju tehnika i odabiru vina što sad i nije lak posao zato što je izbor sužen. U vrijeme korone ne možemo doći do svakog sastojka koji poželimo pa improviziramo poput jazzera na pozornici. Veseli me i nadam se da će potrajati.

Poruka vinarima u vrijeme koronavirusa.

S koronom je teško, a bit će teže.Moraju se spremiti na drastična pojeftinjenja.Tržište će brzo preplaviti jako dobra talijanska i španjolska vina po smiješno niskim cijenama. Podrumi su im puni, prodavati ne mogu, a nova berba će stići jako brzo. Nadam se samo da kod nas neće biti po onoj „tko preživi ovu godinu, naj… će sljedeće“.

Poput Ive, i ja se nadam da će nam ova turbolenta vremena donijeti i nešto dobra, možda upravo pojeftinjenja vina, a time  i mogućnost da se što više ljudi u vino – zaljubi. Zaljubiti se možete  prateći Ivin blog  Blog.vino.hr  ili njegov moto:  „Bez hrane se može četiri tjedna, bez vode četiri dana, a bez vina do četiri popodne.“

Marija Vukelić

Marija Vukelić

Marija Vukelić, prof. francuskog i talijanskog jezika i književnosti, polaznica Vinske akademije WSET, certifikat L2, članica HSK (Hrvatskog sommelier kluba), vinska promotorica.

Arhiva

Predstavljanje Proizvođačke organizacije Škrlet u Zagrebu

Predstavljanje Proizvođačke organizacije Škrlet i prvog proizvoda te organizacije, vina od autohtone sorte škrlet. U zagrebačkom hotelu Internacional, a u organizaciji vinoteke Vinoretum - Davora Zdjelarevića i proizvođačke  udruge "Škrlet", održano je jedno od prvih...

Sivi pinot – sorta s puno lica!

Sivi pinot u svojim raskošnim nijansama – prva zagrebačka vinska radionica (uživo) nakon korona-pauze U zagrebačkom restoranu Fino&Vino održana je radionica pod nazivom: Svjetske sorte- sivi pinot, za nekolicinu ljubitelja i poznavatelja vina. Uz uvodnu priču o...

Vina Kabola – priča o uspjehu i vinu!

Alma Radoš iz agencije Lolipop podijelila je s nama lijepu priču o vinima Kabola i njihovoj, istarskoj, priči o uspjehu i vinu! "Njihova vina imaju naglašenu ekskluzivnost, poseban pečat, o njima se priča, u njima se uživa… Vina Kabola odražavaju hrabrost,...

Peter Poletti ima peti najbolji cabernet sauvignon na svijetu!

Cabernet sauvignon vinarije Poletti iz berbe 2015. godine osvojio je srebrnu medalju na londonskom natjecanju The Global Cabernet Sauvignon Masters, na kome se ocjenjuju vina ove sorte iz cijeloga svijeta. Po broju osvojenih bodova, Polettijevo je vino ocijenjeno kao...

Posjetite vinske ceste zagrebačke županije i nazdravimo za bolje sutra!

Od direktorice TZZŽ, Ivane Alilović dpbili smo lijepi video koji će nas, u ovo doba corone, podsjetiti na naše drage vinare iz okolice Zagreba te nas uputiti u obilazak njihovih vinarija i vinograda; https://youtu.be/BLTFKRis-Tc "Sve razvijenija i kvalitetnija vinska...

Pin It on Pinterest

Share This