Mediteranska prehrana predstavlja ukupnost vještina, znanja, praksi, vjerovanja i tradicija vezanih uz poljoprivredu i ribarstvo, preradu, pripremanje i osobito konzumiranje hrane. Upravo o tradiciji i o vještini preživljavanja uz samoniklo jestivo bilje bilo je riječi na predavanju Ivane Krstulović Carić, dipl. ing. agr: Je znoš ča je glod? Jestivo samoniklo bilje (divje zeje) na hvarskom pjatu, u Muzeju općine Jelsa, u sklopu Festivala mediteranske prehrane, održanom na Hvaru početkom lipnja 2018.
Na početku predavanja Ana Marija Fistonić pročitala je emotivnu priču Je znoš ča je glod? iz knjige prof. Zorke Bibić „Blues za dobri otok“, a zajedno smo se prisjetili povijesti – trenutaka kada je na otoku Hvaru život bila neprestana borba „sa morem i krajen“. Ribari su provodili sate na moru, težaci radili na škrtoj zemlji. Na toj škrtoj zemlji, često su se dodatno borili s travom i dračom, a nekad je upravo ta trava spasila otočane od sigurne gladi.
Ivana Krstulović Carić sjetila se priče iz djetinjstva svoga pokojnoga nona Tonča. Majka im je kuhala sve što je našla u vrtu i poljima. Uz fetu kruha i slanu srdelu, obješenu na konop, da je svi mogu (samo) strugati, kapljicu ulja i kvasine, divje zeje bilo je najčešće na obiteljskom stolu. Divje zeje, poznato u Dalmaciji i kao „mišanca“, mješavina je jestivih biljaka, od kojih su mnoge gorkastog okusa pa se naziva i „gorko zeje“. Ove biljke beru se zimi i u rano proljeće, neke od njih su mak, cikorija, komorač, materduh, divlji luk …
Korovi nisu bili samo hrana, služili su i kao lijek. Koromač npr. pomaže kod bolesti probavnih organa i djeluje povoljno na stvaranje majčinog mlijeka. Koristi se kao čaj. Nekad se umjesto današnjih voćnih sirupa pio meštro, spravljao se od šećera, vode, rakije te ekstrakta koromača i anisa. Bilo je to osvježavajuće ljetno piće, blagotvornog djelovanja na probavne organe, a danas je samo sastavni dio tradicionalnog kolača koji otočani nazivaju cviti.
Zašto te korisne biljke ipak zovemo korovom? Pojam korova subjektivna je kategorija, naglasila je Ivana Krstulović Carić, te navela da je i kapar korov na kulturnim spomenicima, korijen mu prodire duboko u kamene zidove, olako ih troši, ali – zar bi hvarske kale bile ljepše bez njih? Vinogradi i maslinici okićeni cvijećem, okruženi suhozidima, živicama i šumarcima stvaraju dinamični krajobraz kojemu se posjetitelji dive. „Neka ova slika postane pozivnica za naš OTOK VINA u doba kada se otvaraju prvi pupovi vinove loze i kad započinjemo novu borbu sa bolestima, suncem i kišom, kako bi nam loza na jesen rodila zdravim i kvalitetnim grožđem za vrhunska hvarska vina. U međuvremenu – korove pojedimo!“ – završila je Ivana Krstulović Carić.
Pojeli smo „divje zeje“ sa srdelom, popili čašu bevande i ostali sjetni u razmišljanjima kako je nekad bilo… iako je bilo oskudice, živjelo se jednostavnije, zdravije i mirnije – prirodnije.
Više fotografija na: /https://www.facebook.com/abecedafinihzalogaja/
