Od urednika i mentora mladim novinarima, preko vinskih putovanja  do … Vinskih zvijezda i bloga VinoVito!

Razgovarala Marija Vukelić

Rođen u Zagrebu 1949. gdje je završio gimnaziju i diplomirao na Filozofskom fakultetu, komparativnu književnost i filozofiju. Stalno zaposlen kao novinar od 1974. godine, prvo u listu Vjesnik, poslije u Večernjem listu, odakle je prije devet godina otišao u mirovinu. Prije toga bio je glavni urednik Metropole, posebnog izdanja za Zagreb te predavač novinarstva na Fakultetu političkih znanosti i mentor.  Vinom se novinarski počeo baviti 1987. godine. Putovao je po vinskim zemljama, od Europe do Kanade i Japana, sudjelovao na svjetskim prvenstvima sommeliera kao član HSK; bio ocjenjivač na domaćim i međunarodnim vinskim natjecanjima. I evo ga sa mnom, na čaši vina, opisuje svoj vinski put zacrtan novinarskim „perom“.

Otkada je vino u tvom životu?

Oduvijek. Baka mi je iz Zagorja;  iako je mlada došla u Zagreb, u Zagorju je i dalje imala vinograd i klet, pa smo rado išli onamo: kao dijete sam tamo prvo jeo grožđe, a kasnije prešao na slatki mošt i onda pomalo na vino. Osim toga, i uz današnju kuću u Zagrebu imamo nekoliko trsova, na križanju Črnomerca i Ilice. I tu smo znali napraviti vina od našega grožđa. Tako su moje prve čaše vina bile  – u obitelji.

Kada si počeo pisati o vinu? 

1987. sam ozbiljno počeo pisati o vinu;  tada je bilo malo uzora, jedan od njih je bio Srećko Ljubljanović. U novinarstvu sam bio profesionalno već od 1973., najprije u Vjesniku pa u Večernjem listu, a još u gimnaziji sam pokrenuo i uređivao naš poseban list. Kada mi je pomalo bilo dosta ozbiljnih tema, politike, gradskih rubrika, poželio sam nešto dodati da osvježim svoje interese, i tada mi se otvorio potpuno novi svijet – svijet vina, za koji čovjek i ne zna da postoji. A toliko je bogat i zanimljiv da se stalno nešto novo nauči.  Tako sam i ja, u doba kada se gotovo nije znalo ni napisati chardonnay,  malo pomalo učio o svemu, od upoznavanja vinskih sorti došli smo i do „finesa“  – izbora čaša, načina posluživanja, temperature  serviranja, sljubljivanja s hranom isl. Tada još nije postojao Hrvatski sommelier klub  i učiti je bilo dosta teško. Učili smo neposredno iz vlastitog iskustva od danas starijih vinara., npr. Lebara iz Međimurja,  Ive Enjingija – legende našega vinarstva. Dolazili bismo kod njih u vinariju, ali i na degustacije koje su znali prirediti u Zagrebu – tako  smo učili, otvarali su nam se novi horizonti  i onda je polako došlo i inozemstvo.

Tvoja prva vinska putovanja.

Putovao sam puno kao vinski novinar. Tada smo imali izvrsnu suradnju s vinarima iz Burgenlanda. Negdje u vrijeme nastanka sajma Vino u Hrvata, bilo je logično povezati se s Gradišćanskim Hrvatima, a  jedan od njih je Mate Kliković, i danas aktivan. Putovao sam u sve sadašnje samostalne države bivše zajedničke države, od Slovenije do Crne Gore, Makedonije. Putovali smo vlakom, automobilima, autobusima, koji put avionom, nije bilo sve lako dostupno kao danas.

 Važnost vinskih ocjenjivanja u današnje vrijeme?

Ocjenjivao sam na Concours Mondial de Bruxelles, koji nije bio samo u Bruxellesu, selio se i po drugim državama; npr. jednom smo bili u Bratislavi, jednom u Italiji u Coneglianu. Jednom sam bio na dodjeli Decantera  kad je Ivo Enjingi dobio nagradu, tada su pozvali i neke novinare, upoznali smo se sa Stevenom Spurrierom, koji i danas zna doći u Hrvatsku.  Kod nekih je velikih ocjenjivanja problem ujednačavanja kriterija, jer su ocjenjivači raznih profesija, a treba ih biti puno jer ima i puno uzoraka, neka ocjenjivanja znaju trajati  i više dana. Često dođe i do razilaženja u mišljenju, pa neki vinari i zaziru od velikih ocjenjivanja.  Mislim da su naša regionalna ocjenjivanja vrlo korisna, ali još uvijek nedovoljno afirmirana, nemaju dovoljnu promidžbu. Trebala bi imati više odjeka u vinskim i drugim medijima, a ne da vinari sami uspoređuju vina među sobom i sami sebi daju najviše ocjene…

 Vinske zvijezde – kako je nastao taj projekt ocjenjivanja?

Povijest je vezana uz Večernjak, jer sam imao svoju vinsku  rubriku, nije to bio  samo opis vina, nego sam počeo davati i ocjene. Nije bilo pretenciozno, ali davao sam bodove. Predložio sam redakciji da proširimo priču i napravimo nešto bolje. Tako je nastao Vinski vodič, s ocjenama i opisima više vina, a onda se promijenila urednička garnitura  i dali su  marketinškoj firmi da vodi vinski projekt, što, nažalost, nije zaživjelo. Pomislio sam tada da je šteta da projekt nestane, pozvao kolege Suhadolnika i Kozarčanina da radimo ocjenjivanja redovno sa stručnim žirijem u kojem će biti i trgovci i ugostitelji, a ne samo enolozi i sommelieri. U komisiji je bilo od 5 do 7 članova, puno smo vina kušali, opisali, ocijenili – nazvali smo projekt Vinske zvijezde i opstao je, već šestu godinu (od 2013.). Bilo bi idealno, kad bismo za ocjenjivanje mogli kupovati vina s polica (bio bi to najrealniji potrošački vodič), ali s obzirom da nema budgeta jer smo svi volonteri, snalazimo se privatnim vezama i poznanstvima, zamolimo uzorke, i ocjenjujemo ih. Možda se nađe i neki sponzor, neka institucija…  Priznanja nagrađenim vinarima uvijek se dodjeljuje tijekom najvećeg festivala u Hrvatskoj Vino.coma., u zagrebačkoj Esplanadi.

Najznačajniji vinski događaji u Hrvatskoj?  

Što više festivala, to bolje. Ali važno je opet odrediti kriterije. Najveći je VinoCom, gdje je sve vidljiviji problem prenapučenosti – Esplanada je divan ambijent, ali premalena za sve koji žele doći. Publika je zanimljiva, ne samo stručna nego su tu i građani koji žele kušati vina. Tematski festivali su također važni, pjenušava i ružičasta vina već su afirmirana, a neki manji festivali (još) ne. Važna je Vinistra, Dubrovnik FestiWine i neki lokalni događaji poput  Zeline, Škrletovog, Dana vina u Jaski i sl.

Kako se piše o vinu?

To pitanje nisam očekivao (smijeh).  Kreneš polako, stalno učiš, popravljaš se, korigiraš. Tekst mora biti stručan,  a opet popularan. Nekad kad čitamo tekstove enologa, skoro nam treba prevoditelj.  (čast iznimkama – prof. Edi Maletić,  prof. Mirošević, pokojna prof. Premužić …). Kad se piše o vinu, treba pisati točno, tečno , razumljivo – to je zanat kao svaki drugi, treba znati pisati.  Počeo sam vinsko pisanje s rubrikom Vinski forum u Večernjakovom prilogu VRT, koji je izlazio četvrtkom, a dugo je izlazio. ..  Najčešće su teme bile susreti s vinarima i degustacije, tamo sam učio, produbljivao znanje i prenosio ga čitateljima.  Danas je vinska novinarska scena dosta siromašna.

 Kako je zamišljen Vino vito blog ?   

Na blogu pratim vinske aktualnosti: nažalost u godinama sam kad moram izbjegavati putovanja, pa su sada putovanja rijetka, a u Zagrebu i oko Zagreba sve pokušavam pratiti. Objavim na Fejsbuku neke tekstove, ljudi „lajkaju“, znači da i čitaju. Kad treba, onda i odgovorim na neke komentare i pitanja vezane uz moje tekstove.

Vino u Hrvatskoj, quo vadis?  

Mislim da ima povremeno kriza; problem je i u cijenama,  neka hrvatska vina imaju nerazumno visoke cijene koje nisu konkurentne s nekim uvoznim cijenama. Znam da imamo male količine i da su i zato naša vina skuplja. Problem je i udruživanja, nema krovne organizacije, manje više su vinari prepušteni samima sebi, ili su u  lokalnim udrugama. 

Poruka vinarima i novinarima za kraj

Za vinske novinare ništa ne bih mogao reći, nažalost novinarska vinska scena je dosta siromašna,  mnogi samo prepišu priopćenja, stave pod svoje ime i tako objave, a to nije novinarstvo, to se tako ne radi. Poruka vinarima – „putujte, idite u svijet, to je velika škola“! Ne smijemo biti „samodovoljni“.  Kad upoznamo druga vina i regije, lakše ćemo se realno smjestiti u svjetske okvire i realnije ići naprijed!