Gdje je nikla prva biljka sorte koju smo nazvali graševinom, nitko pouzdano ne zna, ali svi su suglasni da najbolje rezultate daje u Slavoniji i hrvatskom Podunavlju te će, kaže profesor Maletić, do daljnjega biti – kraljica vinograda. 

Edi Maletić

Profesor Edi Maletić jedan je od najboljih enologa u državi. Predstavnik je Hrvatske u najvećoj međunarodnoj organizaciji za vinogradarstvo i vinarstvo. Sa skupinom suradnika, uz sve ostale poslove na Agronomskom fakultetu više od 20 je godina na čelu tima znanstvenika koji “češljaju” hrvatske vinograde da bi otkrili i spasili autohtone sorte. Autor je i Zelene knjige o hrvatskim sortama vinove loze koja je dobila prestižnu nagradu u Parizu. U posljednjih 20 godina uspjeli su ih pronaći 130 od kojih njih 42, 43 imaju vina na tržištu, kaže nam. O graševini ima sve u malom prstu. Riječ je, kaže, o staroj sorti još neutvrđenog podrijetla. Od nje je svaki peti trs i svako četvrto vino. Jedna je od najotpornijih sorti, sigurne i dobre rodnosti. Polivalentna. Od vina usklađenih sastojaka do vrhunskih pjenušaca i predikata. Na većini vinogorja sjeverne Hrvatske, posebno u Slavoniji i hrvatskom Podunavlju uzgaja se više od 200 godina, ali graševina još nema status autohtone pa ni domaće ili udomaćene sorte.

Kad je i gdje nikla prva biljka ?

Najčešće se u literaturi navodi da je najprije nikla u Francuskoj gdje je danas gotovo i nema. Neki je smatraju talijanskom zbog: riesling italico, italien riesling, rizling italijanski itd, no u Italiji se uzgaja tek u novije vrijeme, i to samo u sjevernom dijelu. Vjerojatno se, pretpostavlja Maletić, pridjev “talijanski” vuče od netočnog prijevoda imena welschriesling, kako se u Njemačkoj naziva ova sorta, odnosno riječi wälsch, odn. welsch, kako su Nijemci nazivali romanizirane Kelte i ostale romanizirane narode, pa tako i Talijane. Jednako tako, u slovenskom jeziku riječ “laški“ ukazuje na talijansko podrijetlo, pa je ova sorta kod naših susjeda poznata pod nazivom laški rizling u Mađarskoj olaszrizling, te Češkoj i Slovačkoj rizling vlašsky. No, jedino kod nas ima originalno ime. Najprije grašica, a za njezin današnji naziv zaslužan je Bogoslav Šulek, hrvatski jezikoslovac, književnik i leksikograf.

Otkrića spisateljice Jancis Robinson

Pod imenom graševina opisana je i u knjizi “Wine Grapes”, najpoznatije i vrlo cijenjene vinske spisateljice Jancis Robinson. Ona navodi da je graševina najvjerojatnije porijeklom iz Dunavske regije koja obuhvaća četiri, pet zemalja među kojima je i Hrvatska. “Je li to s ove ili one strane Dunava s ove ili one strane granice koga briga“, kaže prof. Maletić. Najbitnije je da upravo tu kod nas u Slavoniji i hrvatskom Podunavlju daje najbolje rezultate što nam priznaju svi pa i Jancis Robinson, ističe. S Jancis je u prijateljskom i kolegijalnom kontaktu, a u kakvoću vina od Graševine se i sam odavno uvjerio.

Pogotovo otkad u zadnjih 10-ak godina vodi ocjenjivanje na Festivalu Graševine u Kutjevu. “Upravo smo dovršili ocjenjivanje vina od lanjske berbe. Ima prekrasnih i šteta je po meni da se više ne iskorištava kad je već najbolja od svih vina od iste sorte u Europi što nam svi priznaju“, dodaje profesor.

Za razliku od vinogorja u srednjoj i istočnoj Europi ona na južnim i jugozapadnim obroncima planina i uzvisina slavonskih vinogorja, na položajima 200-300 metara nadmorske visine daje vrhunsko grožđe. Tu je kadra pokazati svo bogatstvo svojeg potencijala pa je primjerice kutjevačka graševina, uz pošip s Korčule i iločki tramninac među prvim bijelim hrvatskim vinima u vrhunskoj kategoriji. Inače, tvrdi profesor, na spomenutim položajima izvrsno se drži na trsu i do kasno ujesen, nerijetko i do duboko u zimu, pa su brojni predikati – ledene i izborne berbe, osvajači mnogih medalja na domaćim i međunarodnim natjecanjima. No, uvijek se može bolje, a na tome se i radi. Jedan od projekata je i klonska selekcija, kakvu razvijene zemlje provode za svoje najvažnije sorte.

Klonskom selekcijom do najboljih svojstava sorte

Što je to klonska selekcija, kako se to radi? To je, odgovara, dugotrajan postupak kojim se iz vinograda izdvajaju najbolji trsovi Graševine, zatim nekoliko godina analiziraju i prate. Pa ako ponavljaju izvrsna svojstva, a analiza kaže da su slobodni od virusa i drugih bolesti, ti se trsovi označavaju kao genotipovi ili klonski kandidati, umnažaju se i sade na druge lokacije. Pa ako i tamo pokažu ista svojstva zbog kojih su izdvojeni kao izvrsni, kreće se u postupak priznavanja klona odnosno genotipa graševine s boljim svojstvima od prosjeka sorte. Dakle, sve kreće od jednog trsa, a zasniva se na pojavi pozitivnih promjena – mutacija, koje se prenose na sadnice prilikom umnažanja. Sve to traje jako dugo, minimalno 12, pa sve do 18 godina, a rezultat je kvalitetniji sadni materijal, te grožđe i vino boljih svojstava od prosjeka sorte. Bez obzira na dugo trajanje i visoke troškove, sve su razvijene zemlje provele i provode klonsku selekciju svojih najvažnijih sorata.

Lozni cijepovi posađeni kod Krauthakera i Galića

Nažalost, u Hrvatskoj je vrlo malo rađeno na selekciji uopće, pa tako niti na graševini. Međutim, Općina Kutjevo i tamošnja Udruga vinogradara i vinara inicirali su projekt “Istraživanje podrijetla i početak klonske selekcije cv. graševina (Vitis vinifera L.)” s Agronomskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu, pa je 2005. godine započet ovaj velik i vrijedan posao. Pregledano je više starih vinograda na području vinogorja Kutjevo, s ukupno oko 30.000 trsova. Izdvojeno je iz populacije 249 genotipova, s različitim pozitivnim karakteristikama (veća rodnost, drugačije morfološke karakteristike, bolja kakvoća – šećer, kiselost, intenzitet sortne arome…).

Nakon analize na viruse, ostalo ih je 87. Razmnoženi su i posađeni kod vinara Vlade Krauthakera, zatim kod rasadničke tvrtke “Lozni cijepovi Kutjevo“, a nakon nekoliko godina izdvojeno je 12 najboljih klonskih kandidata i posađeno kod vinara Josipa Galića. Selekcija traje i dalje, izdvaja se deset (sade se na Agronomskom fakultetu), pa na kraju četiri klona, najbolja “konja” na kraju desetogodišnje utrke s kojima se ide u priznavanje. Nakon nekoliko godina praćenja, državna tijela su potvrdila četiri predložena klona, koji se već nude kao sadni materijal proizvođačima za još bolja vina ovog, kako kaže, “slavonskog bisera”.

Resorno ministarstvo nije pokazalo interes

Profesor posebno ističe Udrugu kutjevačkih vinara, koji su prihvatili financiranje i nastavak ovog zahtjevnog posla, i nakon što su drugi od svega digli ruke. Također, napominje, valja reći da će rezultat imati nacionalnu vrijednost, a drugi nažalost, uključujući i resorno ministarstvo, nisu pokazali interes. Ali, kako to već kod nas biva, sve velike stvari su rezultat zalaganja i entuzijazma pojedinaca. U tijeku je još jedan projekt kojim se daje na važnosti vrhunskoj Graševini, a to je označavanje.

i

“Radi se o sustavu dodatnog označavanja kojega upravo radim za Udrugu Graševina Croatica“, otkriva. Cilj je da potrošač odmah na polici uoči prije svih drugih graševine proizvedene u Slavoniji i hrvatskom Podunavlju, Baranji, Srijemu, što mu na određeni način garantira kvalitetu. E sad, kako će to na kraju zaživjeti u praksi tek će se vidjeti. Radi se, pojašnjava Maletić, o dobrovoljnom i neformalnom označavanju. To nema veze sa zakonom nego da se istaknu vina na polici i budu putokaz potrošaču da upravo njih kupi.

Hoćemo li i kada ubuduće graševinu tretirati kao autohtonu hrvatsku, domaću i/ili udomaćenu sortu?

Nema neupitnih dokaza za autohtonost

Autohtonost je, navodi, jedna tako delikatna kategorija. Toliko da teško možemo i za ijednu sortu sto posto reći autohtona. Pa i za neke naše jer kad bi “začeprkali” tko zna što bi našli. Tko garantira da maraština nije došla iz Italije kod nas, a ne obrnuto? Činjenica je da se u Toscani uzgaja malvasia del Chianti i da se uzgaja u Grčkoj na nekim otocima pod različitim imenima. malvasija Dubrovačka ista stvar. Tko jamči da je ona nastala u Konavlima? Po pitanju te autohtonosti uvijek treba nešto uzeti s rezervom i nikad se ne može sto posto reći “je, to je to”. Bi kad bi mi znali gdje je nikla prva biljka. Autohtonost je, opetuje, samo onda kad znamo i možemo dokazati da je prva biljka iz koje je nastala sorta niknula na tlu današnje Hrvatske. A tko sad, s obzirom da su neke sorte stare i do tisuću godina, to može dokazati? Ne postoje ni genetički alati. Sve se radi s nekakvim računom vjerojatnosti. Kao najvjerojatnije je bila, stari izvori spominju i slično. Vrlo teško se hvatati na neke znanstvene rezultate.

Ali, zašto bi mi inzistirali da naša graševina dobije tri certifikata i dva pečata da je mi takvom tretiramo? Ajmo je, kaže, jednostavno uzeti kao domaću sortu koja će se sutra prezentirati i na takvim natjecanjima kao što su Vina od davnina.

Kvaliteta vina bitnija od genetskog podrijetla sorte

Imamo i domaće ime za graševinu. Ona se nigdje drugdje na svijetu ne zove tako nego samo u Hrvatskoj. Svugdje na svijetu se zove rizling talijanski, laški rizling u Sloveniji itd. Nadalje, nema nekog suda u svijetu koji kaže ovo je mađarska, austrijska ili hrvatska sorta. “Evo danas, konkretno mi i Talijani sigurno se preklapamo u dvadeset posto sorti. Mi svojatamo da su naše, oni svojataju da su njihove, a jedni i drugi su u pravu, jer nema čvrstih dokaza“, kaže i dodaje da doduše nikad nećemo tvrditi da je, recimo, Sangiovese hrvatska sorta kao što oni neće tvrditi da su pošip, plavac mali ili pak svrdlovina njihove.

Današnja genetika ide u tom pravcu da dokazuje neke stvari što se prije nisu znale. No, kad je riječ o autohtonosti tu rijetko ima sto posto. “Karikiram, ali tko zna možda sutra iskopaju Talijani negdje u Apeninima neki vinograd gdje će naći i našu svrdlovinu pa se opet postavi isto pitanje je li svrdlovina iz naših krajeva išla tamo ili obrnuto. To je, ono, nikad završena priča i nikad se ne može sto posto tvrditi” Dakle, upravo zato, smatra prof. Maletić, se ne bi trebali slijepo držati samo da stari izvori spominju da je graševina došla u Hrvatsku. Ok, došla je, ali nigdje se nije tako raširila, nigdje ne daje takvu kvalitetu kao u Hrvatskoj i mi je smatramo domaćom sortom i proizvodimo originalna.

Na kraju krajeva, kaže, potrošaču i nije toliko bitno čiji su njezini geni nego gdje su najbolja vina. To što ga zanima i možemo mu reći je da su najbolja vina od sorte graševina u Hrvatskoj. Kao i da joj je osigurana budućnost. “Evo, otkad ja radim, 34 godine graševina je bila vodeća i ostala. Bit će sigurno vodeća i po klonovima, kako je ljudi sade i prihvaćaju. Do daljnjega će biti – kraljica vinograda“, poručuje profesor Edi Maletić.

Tekst: Nedjeljko Jusup / Agroklub