Masivne staklene boce – okončajmo mačizam

Ako uglednim proizvođačima u Bordeauxu ne trebaju teške boce, čini se smiješnim ideja da su bilo kome potrebne staklene boce “na steroidima”.

MW Dr. Caroline Gilby – Foto: Branislav Nenin

U ovom kontekstu, izraz “boce na steroidima” metaforički se koristi kako bi se opisale izrazito teške i masivne vinske boce. Kao što steroidi povećavaju mišićnu masu, tako i pretjerana debljina stakla “napuhuje” bocu, dajući joj lažan dojam kvalitete ili luksuza. Autor teksta argumentira da takva praksa nema smisla, pogotovo kada renomirani proizvođači vina u Bordeauxu, poznati po svojim vrhunskim vinima, koriste lakše boce. Dakle, kvaliteta vina ne ovisi o težini boce, već o onome što se u njoj nalazi.

Nedavno sam, uz večeru, otvorila bocu vina iz Srbije – i bilo je vrlo dobro. Ne želim nikoga posebno imenovati, jer se moje misli o ovoj temi mogu primijeniti na širok krug vinara u Srbiji. Želim reći anonimnom vinaru da je obavio dobar posao – uostalom, najvažnije je ono što je u boci.

Bocu sam donijela kući iz Srbije i nije me oduševilo to što je moja putna torba bila na rubu dopuštene težine u avionu. Kod kuće sam izmjerila praznu bocu i bila je teška čak 1,2 kilograma, a to čak i nije najteža boca na koju sam naišla. Svakako je vrijeme da se u Srbiji otvori rasprava o vinskim bocama, ne samo zbog potrošenog materijala i dodatnog goriva koje se troši prijevozom ovih besmislenih staklenih čudovišta. Čak i u Champagnei, gdje boce moraju izdržati pritisak od šest atmosfera, a da ne eksplodiraju, težina boca je smanjena s 900 na 835 grama, pri čemu neki proizvođači prave još lakše boce. CIVC, regionalno nadzorno tijelo, tvrdi da će ovo smanjenje težine umanjiti emisiju ugljikovog dioksida za 8000 tona godišnje, što je ekvivalent emisiji 4000 malih automobila. Radi usporedbe, uzela sam s police bocu vina iz Saint-Juliena u Bordeauxu i težila je, puna, 1,3 kilograma, dakle staklo je bilo teško 550 grama. Château Pontet-Canet u Pauillacu nedavno je objavio da smanjuje emisije ugljikovog dioksida za 38% po boci, smanjujući težinu boce s 815 na 490 grama. Dakle, ako uglednim proizvođačima u Bordeauxu ne trebaju teške boce i dopuštaju vinu da govori za sebe, djeluje smiješno ideja da su bilo kome potrebne staklene boce na steroidima.

Bilo da je riječ o trošku koji svi trebaju vidjeti, tako da ljudi u prepunom restoranu svjedoče vašem rasipanju novca na skupo vino, ili o pogrešnom gledištu da potrošači asociraju teške boce s kvalitetom, ili mačizmu u marketingu koji vodi do uvjerenja da status i visoka cijena zahtijevaju puno stakla, to mora prestati. Prihvaćam da vina moraju biti nekako upakirana, bilo da je to staklena boca, PET, bag-in-box ili tetrapak, osim ako se ne želimo vratiti u stare dane točenja vina u vinariji u bilo koji raspoloživi sud. Današnji vinari ulažu veliki trud da unaprijede kvalitetu vina i prirodno je da žele da potrošači uživaju u vinu koje se čuva u konstantno dobrim uvjetima, i to daje na važnosti pravilnom pakiranju. Mislim da će proći mnogo vremena, ako se to uopće i dogodi, prije nego što će vina vrijedna odležavanja pakirati u bilo što drugo osim stakla, jer alternativna rješenja pate od previše tehničkih problema (mada su potencijalno sjajna za mlada vina koja se brzo troše). Staklo ima mnoge prednosti – prije svega tradiciju, ali, što je vrlo važno, ono je inertno i ne reagira s kiselinama u vinu. Također, ono omogućuje uvjete za duge periode sazrijevanja i može se obojiti (naročito u smeđu i zelenu boju „mrtvog lišća“) kako bi zaštitilo vino od štetnog djelovanja ultraljubičastog svjetla.

Jedna često spominjana prednost stakla je ta da se ono može gotovo beskonačno reciklirati. To je, ipak, daleko od ostvarivog u praksi. British Glass procjenjuje da su stope recikliranja u Velikoj Britaniji iznad 76%, ali to je ipak ispod Skandinavije, Francuske i Njemačke. Recikliranje ima još slabiju stopu u Srbiji, gdje se procjenjuje da samo 48% stakla završi u reciklaži. U idealnoj situaciji, sve vinske boce bile bi reciklirane ili ponovno upotrijebljene (što bi zahtijevalo potpuno novu razinu infrastrukture). Međutim, ako ponovno uzmemo Veliku Britaniju za primjer, vinoljupci iz srednje klase prilično nose boce na reciklažu, ali je interes za zeleno staklo na nižoj razini i ono se reciklira u građevinski materijal ili odnosi na deponije i u spalionice, što onemogućava kasniju upotrebu. Sve ovo znači da je stopa zatvorenog ciklusa reciklaže boca u Velikoj Britaniji samo 43%, u usporedbi sa 63% u Francuskoj i 77% u Njemačkoj. A u novim bocama proizvedenim u Europi nalazi se 52% recikliranog stakla, tako da je potrebno 48% novog materijala.

Ovo nas vodi do sljedećeg problema – sve veća zabrinutost zbog smanjenja zaliha visokokvalitetnog pijeska. Pijesak je jedna od najvažnijih, a podcijenjenih roba na svijetu i dobavlja se isključivo kopanjem u kamenolomima i prikupljanjem u pustinjama i na plažama. Nakon vode, to je sirov materijal koji se najviše troši i neophodan je u svakodnevnom životu jer se koristi u cementu, u zgradama, u izgradnji cesta, od njega se topljenjem prave prozori, ekrani za računala, čaše i boce. Nestašica nameće potrebu da vinsko staklo bude što je lakše moguće.

Postoji široka suglasnost da proizvodnja i transport staklenih boca daju najveći doprinos utjecaju vina na prirodni okoliš – od 30 do 68 posto ugljičnog otiska vina, ovisno o tome koje brojke koristite. Peći za staklo su gladne energije i rade 24 sata dnevno na temperaturi od 1500 stupnjeva Celzijusa, ali je i transport boca, praznih ili punih, diljem svijeta također značajan faktor u ugljičnom otisku vina – lakše boce traže manje goriva. Ovo je također razlog zašto se 45% vina u Velikoj Britaniji transportira u rinfuzi i flašira lokalno. Ne sugeriram da je ovo rješenje za sve proizvođače – mnogi žele zadržati kontrolu nad flaširanjem; po zakonu moraju flaširati na licu mjesta; proizvode nedovoljne količine za rinfuzni transport. Ali, izvan je sumnje da bi lakše boce značajno smanjile ugljični otisak.

Proizvođači s izvoznim ambicijama moraju biti svjesni da su državni monopoli u Skandinaviji i Kanadi, kao i više velikih trgovačkih lanaca u Velikoj Britaniji, potpisali međunarodni sporazum o održivom vinarstvu – i kao potpisnici, moraju se pridržavati smanjenja prosječne težine boce od 750 ml s 550 na ispod 420 grama do kraja 2026. U Velikoj Britaniji, novi zakon o proširenoj proizvođačkoj odgovornosti (Extended Producer Responsibility) upravo je stupio na snagu i primjenjuje se na svu ambalažu od srpnja 2024. Ovim se uvode novi porezi koji ovise o težini boca. The Wine Society u Velikoj Britaniji je došao do izračuna da taj porez iznosi 23 penija za bocu od 700 grama, naspram 13 penija za bocu od 400 grama. Oni procjenjuju da će se porez na staklene boce povećati s 400.000 funti u 2024. na 1.300.000 funti u 2025. i traže od svih proizvođača da se najbrže što mogu orijentiraju prema laganim bocama, s ciljnim težinama od 400 grama za mirna vina, 580 grama za netradicionalne pjenušce i 800 grama za pjenušce dobivene tradicionalnom metodom.

Za mnoge potrošače vino je luksuz i zato sam odlučna u stavu da je za vinsku industriju važno da bude održiva u najvećoj mogućoj mjeri. Održivost je veoma kompleksno pitanje i na svijetu trenutno djeluje nekoliko inicijativa s ciljem da se smanji negativan utjecaj vina na okoliš. To se ne postiže samo upotrebom lakših boca, već i sagledavanjem šire slike – načina upotrebe kemikalija u poljoprivredi, regenerativnog vinogradarstva, zadržavanja ugljikovog dioksida, korištenjem energije Sunca i vjetra. Ali, boce izazivaju puno pažnje jer su vidljiv simbol prekomjernog trošenja – obično pakiranje koje odmah bacamo. Upotreba lakših boca je samo jedan korak u pravom smjeru i to onaj koji vinarije mogu napraviti s lakoćom i na taj način umanjiti svoj ugljični otisak. Moramo imati vjeru da kvaliteta vina može govoriti sama za sebe.

Ovaj tekst o “bocama na steroidima” MW Caroline Gilby prenesen je  s portala Vino i Fino – https://www.vinoifino.rs/

****