Prva čaša pjenušca

Prvi susret s vinom dogodio se valjda čim sam se rodila, toga se ni ne sjećam, jer u obitelji je vino oduvijek bilo, uz vodu, jedno od glavnih pića. Moja prva čaša pjenušca (koju sam i popila, a  ne samo držala za fotografiranje) bila je za moj  4. rođendan. To su ujedno bile i prve boce za tržište, a tata je meni i sestri dao da probamo što on radi i oko čega se mi igramo. Naravno nije to bila velika količina, ali  mogu reći da je taj događaj ostao duboko urezan u mom sjećanju i da je to bila prva stepenica prema današnjem zanimanju.

Prvi pjenušci Misal

Obiteljska proizvodnja započela je krajem 80-ih,  kao dio pokusa koji je tata radio. Početkom 90-ih, u vrijeme rata, ponudili smo tržištu  prve boce pjenušca, zbog čega su mnogi tatu smatrali totalno ludim. A on je samo bio vizionar koji je prepoznao da će budućnost ipak biti ljepša i da će trebati ljudima nešto dobro za nazdraviti.  Tada je krenula cijela priča o Misal pjenušcima, jer prve boce  su otišle za postavljanje kamena temeljca i otvaranje Nacionalne biblioteke u Zagrebu početkom 90-ih. Tada je došla ideja za ime Misal, jer je u tom trenutku bilo jako bitno da na etiketi stoji hrvatski naziv. S nazivom Misal lijepo se povezala  priča oko nacionalne biblioteke i Istre, s obzirom da je Misal po zakonu rimskoga dvora prva tiskana knjiga na glagoljici u 15. stoljeću u Roču, malom selu u Istri. Naziv smo zaštitili 2013. godine za naše proizvode s obzirom da smo do tada već kreirali velik broj pjenušaca i odabrali Misal kao naš brand.

Sestre u vinogradu

Sestra Katarina i ja smo se još kao male uključile u proizvodnju. Prvo kroz igru i međusobno natjecanje koja će nešto bolje ili brže napraviti, do prvih poslova (za džeparac) koje smo odrađivale doma u vinariji umjesto da smo išle u turističke djelatnosti.  Tada nam se baš i nije uvijek dalo raditi i nije bilo tako ozbiljno što je posao zahtijevao. Mislim da je tata to vrlo brzo shvatio jer nam je jako rano počeo davati više odgovornosti  i obaveze u kojima smo se mogle osjećati vrlo bitnim dijelom obiteljske firme, ali i naučiti što znači rukovoditi. Danas nam to iskustvo puno znači.

Vinograd ili podrum?

Vinograd je definitivno moja prva ljubav. To je danas ne samo moj posao  i strast, već i polje mojih znanstvenih interesa. Volim i jedno i drugo raditi, ali ako moram birati radije bih vinogradarstvo odabrala. Smatram da je to početak priče, svega dobroga. Čar vinograda je ta što vidiš da se nešto stvara  – gotovo od ničega: loza  zimi izgleda pomalo tužno, ali zato na proljeće kad krene, to je poput eksplozije, uživam gledati napredak iz tjedna u tjedan. I tako je svake godine iznova, a na kraju vidiš plod svoga rada i truda. Vinograd je mjesto gdje  nastaje Misal. U podrumu je opseg posla mnogo veći, ali to je samo make up proizvoda.  Sestra i ja smo se  lijepo “podijelile”:  s obzirom da ona više voli taj podrumski dio odlično se nadopunjujemo.

Uzor u vinarstvu

Nisam sklona traženju uzora jer ne težim biti kao netko drugi već jedinstvena i drugačija vinarka. Jedini pravi uzor u vinarstvu za mene je zapravo tata, jer to što danas slijedim jest njegova vizija i put kojim me on naučio ići.

Pjenušave regije svijeta

Najzanimljivije su mi uvijek neke regije koje možda i nisu tradicionalno pjenušave ili u kojima baš to i nije neka  ”uobičajena” stvar. Ne mogu reći ni za jednu regiju “baš od tamo dolaze meni najbolji pjenušci”, jer probala sam mnoge različite pjenušce iz cijeloga svijeta i u svakom se nađe nešto jako dobro i posebno. Mislim da sam još uvijek premlada da bih rekla kako sam dobro upoznala baš sve regije pa iz tog razloga za sada ne favoriziram nikoga. Ako je nešto dobro,  meni uopće nije važno odakle dolazi.

Tradicinalna vs ruralna metoda (Méthode traditionelle vs méthode ancestrale)?

S obzirom da volim imati  stvari pod kontrolom, naravno ono što je moguće,  uvijek sam za tradicionalnu (šampanjsku) metodu.  Ruralnu ili ancestralnu metodu smatram dosta teškom i nije nešto što ti možeš kontrolirati ili unijeti dio sebe u nju, dok u tradicionalnoj ipak postoji ta mogućnost, npr.  kroz odabir kvasaca, ekspedicionoga likera i sl.

Priča iz Šampanje

Moj najljepši posjet Šampanji bio je kad sam sa sestrom i tatom išla vidjeti kako radi stroj za degoržiranje koji smo bili naručili. Bila je to kombinacija obiteljskog izleta, edukacije i hedonizma. Najsmješnije u svemu je bila posjeta jednoj šampanjeriji gdje smo slučajno završili sami, bez našeg domaćina i otišli na turističku rutu razgledavanja proizvodnje. Nakon što su nam pokazali ogromnu halu s paletama za ručno okretanje boca, na kojima su boce bile pune prašine i paučine, a vodič je rekao kako svaki dan se te boce ručno okreću, sestra i ja smo se počele smijati. Na kraju razgleda vodič nas je pitao jesmo li bile oduševljene kad smo se onako od srca smijale. Tada smo mu objasnili da se mi bavimo time i da kod nas na bocama koje smo ručno okretali nikad nije bilo paučine. Čovjeku je bilo neugodno pa nas je odveo ponovno na razgledavanje, ali onda smo ušli u halu sa strojevima za okretanje. Na kraju smo se svi smijali s vodičem jer je ostao zaprepašten da jedna vinarija koja godišnje proizvede boca koliko oni u jednom danu zapravo ima strojno okretanje i kupuje automatsku liniju za degoržaciju.

 Misal u 11 butelja

Proizvodimo jedanaest različitih vrsta pjenušaca. Naglasila sam  vrste, a ne etikete jer je zaista svaka za sebe posebna priča i razlikuju se od sorata, berbe, količine šećera do postupka maceracije i dužine odlažavanja na kvascu. Općenito naše pjenušce bih preporučila uz jako velik broj jela jer se daju lako sljubiti s raznim stilovima hrane. Za mene ne postoji neka posebna prigoda kad bi se pjenušac trebao piti, kod nas je svaki novi dan prigoda da se popije čaša pjenušca. Vodimo se mišlju da je pjenušac vino sreće, a mi se trudimo biti sretni svaki dan.

Sljubljivanje pjenušaca i hrane

U našoj paleti prvi je bio i ostao Millennium koji se najvećim dijelom radi od malvazije istarske pa je samim time  jako pitak i ugodan, od aperitiva do ribljih i laganih mesnih jela, tjestenina, rižota. On je  gastronomski najfunkcionalniji. Njegovu popularnost slijedi Prestige extra brut koji osim kao aperitiv, može kao i Blanc de blancs i Blanc de noirs, ići lijepo uz sirove školjke, riblji carpaccio, salate. Nama možda najposebniji i tehnološki najzahtjevniji je Istra, jer se radi jedini od tri berbe isključivo od sorte malvazije od kojih jedna odležava u drvu, druga ima dugu maceraciju, a treća ide svježa. Odležava najmanje 6 godina na kvascu i postaje kompleksni pjenušac koji se izvrsno sljubljuje s tartufima ili bakalarom. Poseban i vrlo rijedak je Noir, kako ga mi volimo nazvat crni pjenušac, a radimo ga od 2006. godine. I njega bih svakako preporučila uz istarski pršut, paški sir i slane srdele, a super je i uz meso divljači, boškarina ili neki BBQ. U ponudi imamo i tri ružičasta pjenušca, od kojih najpoznatiji je polusuhi Rosé, za mene izvrstan ljetni aperitiv ili podatan uz neka lagana jela, azijske specijalitete.  Royal rosé  radimo samo od crnog pinota, on je više za morsku hranu, dok uz  voćne deserte, posebno uz jagode ide poluslatki Rouge kojemu je baza teran, ali ima u sebi i muškat ružu porečku i malvaziju istarsku. S obzirom da na tržištu i nema puno poluslatkih pjenušaca, mi ih radimo jako puno, jer osim Rougea imamo još i Amor,  na bazi muškata i najčešće ga odabiru za svadbe. Šinjorina  je ljetni lagani pjenušac namijenjen prvenstveno mlađoj populaciji koja tek ulazi u pjenušavi svijet i traži nešto jednostavnije okuse i arome. Šinjorina je fina i u raznim koktelima, koje mi sami ranije nismo baš pili, ali sada rado ljeti posežemo i za takvim osvježenjem.

Blanc de blancs  ili blanc de noirs?

Preteško pitanje jer svaki ima svoju svrhu u našoj paleti. Doduše zimi nekako češće pijem Blanc de blancs, a ljeti  Blanc de noirs.

Pjenušava scena Hrvatske 90-ih, danas i sutra?

Rekla bih da  90-ih pjenušava scena u Hrvatskoj nije ni postojala. Često, kad bismo se negdje pojavili na sajmovima pitali bi nas je li to “buteljirani gemišt” ili  “hoće li nas od toga boljeti glava”. Danas možemo već govoriti o pjenušavoj sceni, kojoj je trebalo ipak nešto više da se razvije nego sceni mirnih vina, ali polako raste. Puno ulažemo u edukacije i prezentacije, iz kojih, tko želi, može naučiti mnogo o pjenušcima. Često kažem da je konobar naš ambasador na terenu i ako njega ne educiramo,  uzaludno nam je raditi i najfinije pjenušce na svijetu. A upravo takve edukacije pridonose porastu pjenušave scene u zemlji koja baš i nije tradicionalno orijentirana takvom vinarstvu. Kad govorimo o budućnosti, zadnjih godina  se “okuražilo” sve više vinara,  rade različite pjenušce, stoga vjerujem da budućnost donosi veći rast kulture pijenja pjenušaca u Hrvatskoj. Pri tome bih naglasila da bismo svi mi proizvođači morali raditi isključivo na kvaliteti i autohtonosti kod pjenušaca, jer premale količine imamo svi skupa da bismo konkurirali cavama ili prosecco pjenušcima, a smatram da “linija” skupih, a (možda i) lošijih pjenušaca neće nikome pomoći.

Najteža berba?

Najteža berba za nas je definitivno bila 2015.  Iako je to bila  vrhunska berba, u kojoj nismo morali pratički uopće razmišljat što ćemo od dobivenog baznog vina raditi, bilo je samo pitanje što ćemo raditi i čega na skladištu nedostaje. Za moju obitelj i mene to je bila najteža i možda najtužnija berba, jer je bila prva bez tate pošto je on ranije te godine preminuo. Preuzele smo vinariju još 2010., no berba i punjenje su uvijek bili poslovi u kojima smo imale tatu na raspolaganju 0-24h. Ta 2015. nam je jako “teško pala”, jer, iako smo znale što radimo i kako je odraditi, emocije su bile prevelike, a mi žene ne znamo baš odvojiti emocije od posla. Sreća u svemu tome je bila, da je godina bila izvrsna pa smo imale i vjetar u leđa. Danas je najveći broj pjenušaca na tržištu upravo iz te berbe i na nju smo jako ponosne.

Najzanimljivija berba?

Svaka berba ima neku svoju anegdotu i zanimljivost po kojoj je pamtimo. Naravno uvijek su one uspješne i dobre najzanimljivije, jer jednostavno onda guštaš u izvrsnim rezultatima. Meni osobno je najdraži događaj u berbi kada zadnji dan stigne zadnja prikolica grožđa i kad pred kraj prerade uhvatimo zadnji grozd. Uvijek se onda svi skupa našalimo  “Evo ga, njega samo tražim cijelu berbu”, to nam je postala kao neka mini tradicija.

Misal u budućnosti

Naši planovi nisu ekstremno veliki niti neostvarivi.  Volimo sve polako i sigurno raditi pa tako i planirati. Želja nam je polako povećavati proizvodnju u idućim godinama, kako ne bismo izgubili na kvaliteti i identitetu. Maksimum o kojemu sestra i ja sanjamo jest da bismo do mirovine mogle ostvariti  100 000 boca Misala godišnje, a danas smo na pola puta. U korist nam ide činjenica da su nam sadašnji strojevi  upravo za takvu godišnju proizvodnju, ne moramo se bojati novih skupih   investicija u narednim godinama.  S obzirom da nam je podrumski dio opremljen praktički do maksimuma, cilj nam je sada uvesti neke nove tehnologije i mogućnosti u vinogradarski dio, kako bismo još podigli kvalitetu.  Idemo polako,  korak po korak, jer ovo nije biznis, to je naš način života.

Više na: www.misal.hr