Vina koja volim …  uvijek su sa mnom, u podrumu i karanteni … Za vino.rs sam napisala svoj izbor, pa evo i ovdje proširena verzija.

U karanteni (i podrumu) imam uvijek vina koja volim, u kojima osjećam poruku vinara  –  i stoga ta vina dijelim s dragim osobama (osobno, kad mogu ili virtualno – trenutno, putem Zooma). Vina su to koja me podsjećaju na lijepe trenutke provedene s prijateljima, vina koja nadahnjuju i koja traže čašu više i – misao više. Vina koja daju prustovski osjećaj radosti prizvanog trenutka neke lijepe uspomene, punoće i sreće, a – nagovješćuju ponovni susret.

Vina su to dragih vinara, s kojima se družim, koje pratim, o kojima pišem, a koja me katkad ostave bez riječi (ili prisjete nekog posebnog stiha).

S obzirom na to da nam predviđaju još barem mjesec dana karantene, dobro je pripremiti se za svaku prigodu, od aperitiva, preko slasnih malih zalogaja do lijepoga i bogatoga objeda u obitelji.  Prednost dajem hrvatskim vinima, jer, između ostaloga, svaki petak organiziramo on line vinska tematska druženja s dragim prijateljima koje sada ne možemo vidjeti i – virtualno  spajamo („zoomamo“) Zagreb, Ljubljanu, Zagorje, Zadar, Osijek, Novi Sad, London – i jedni drugima predstavljamo vina.)

Svaki moj izbor započinje, naravno, pjenušcima. Tu će se naći obavezno plešivički mjehurići  – Šember (od bruta, preko roséa do Pavela, pokriva svaki mogući i nemogući zamišljeni zalogaj te meditaciju – i  bez zalogaja) i zanimljivi i nježni krašićki Šimanovićev rosé od crnog pinota, Barunov Elegance od manzonija, kojemu sam dala ime jer mi je manzoni baš posebna i elegantna sorta. Zagorje je druga najdraža destinacija razigranih mjehurića, od Vuglecova Vugleca preko Baroniala i Rozalie do Petračeva Roséa od cabernet sauvignona, najboljeg roséa na ocjenjivanju pjenušavih vina u Zagrebu početkom godine. Nezaobilazan je i Pavlomirov pjenušac 1288 iz Novog Vinodolskog (prošlogodišnji pobjednik ocjenjivanja Salona pjenušavih vina) i Didin san Slamić  iz Tisnog (pomalo rustikalni, ali kompleksan spoj trbljana, debita, maraštine, pošipa).

Od mirnih bijelih vina, za početak – uz nježne obroke, uz mozzarellu ili škripavac, mladi kozji sir, samo izvorno –  žlahtina Šipun (Krk), bogdanuša Carić (Hvar), cetinka Bačić (Korčula), a malo više tijela volim u klasičnoj malvaziji istarskoj Coronica, i malo „osebujnijoj“ Anđelinijevoj ili Dvorac Belaj malvaziji.  Od graševina, prijateljskim i ženskim linijama izabirem onu koja mi je najdraža, a to je potpuno ženstvena, putena, slojevita, duboka, iskrena  i topla – Jasnina:  graševina Antunović Premium… i neka je prati onaj njezin korpulentan, muževni  Chardonnay sur lie, uvijek na listi željenih vina.

Putem prema jugu, tu su nezaobilazne izvorne hrvatske sorte:  maraština Jokić, prč Bell’Iakov,  grk Cebalo i Popić i –  pošip Krajančić u svim varijantama i neispričanim, prelijepim pričama i jedinstvenim stihovima Korčule, od Ježine do Opere,  i dalje…. Na Pelješcu, za dišpet svima, veseli i prkosni Dišpet vinarije Marlais (cuvée rukatca, malvasije dubrovačke i pošipa).  Brzinski povratak internacionalnim sortama – pinot sivi Lovrec i Kolarić, manzoni Barun, sauvignon Kopjar, rizling Bolfan i Traminac Papak.

Ružičasta su vina posebna priča, i s njima imam posebnu vezu. Ima ih sve više, različita su i intrigantna, neka tek zaigrala svoj proljetni ples, poput posebne i neobične Trojšćine Šipun, preko zavodljive Poletijeve Rosselle do malog skoka preko granice, vojvođanskog Roséa Tonković od kadarke, koji, nedavno (slučajno)  pronađen u podrumu  – iz godine 2017. pokazuje još uvijek svježinu – i sve posebne značajke ove drevne i ponosne sorte. Veselim se kušati i mlađahnu verziju  2019. J

Crnjaci za kraj. Veselo mlado, ili misaono odležano? Težak izbor. Hrvatska ima divnih crnjaka. Popis moram smanjiti, pa biram ono što znam sigurno da imam  – od Šipunovog Sansigota i  Gran Terana Coronica, Cabernet Sauvignon Poletti, Karizma Petrač, Merlot Brzica, Punta Greca Medea (merlot), Babić Slamić, G&J Tvoja krv i moja, Plovac Ploški Carić, Trnjak Grabovac. Preporučila bih svakako i Dingače i Postupe, ali mislim da njih više nemam u podrumu…  S plavcima hrvatskog juga, gdje god „piknemo“ nećemo pogriješiti, kao ni s crnim pinotima s Plešivice.

Od svjetskih crnjaka uvijek imam u podrumu neki Bordeaux, Burgundiju, Rhonu, Barolo, Chianti, Tempranillo,  …. ali o njima drugom prigodom.

I za kraj, lijepo kaže veliki vinski pjesnik i moj dragi prijatelj Enes Kišević:

U zdravlju se, prijatelji,

I ljepoti mi još sreli:

S bijelim vinom kroz noć crnu,

S crnim vinom kroz dan bijeli.